Neznanje je kao noć bez svitanja. Jedinstven, zajednički i najveći neprijatelj svakog pojedinca i kolektiva — njihovog progresa, razvoja i kvalitetnog sazrijevanja — jeste neznanje. Postoje dvije njegove dimenzije. Prva je kolektivna: proizvod socijalne, sociološke i kulturološke zapuštenosti. Ona pogađa cijelo društvo i najčešće je rezultat dugog nasljeđa mentalne, duhovne i kulturne inertnosti. Druga je individualna: manjak ličnog obrazovanja i informisanosti. Ona često nas

Opet na velikom raskršću. Za drugi neki svijet postoji jedan istok i jedan zapad, a za nas, normalno, dva zapada. Bilo bi čudno da nije tako. Kad smo u svemu ostalom duplirani, od crkve, jezika, akademija, skoro pa svih udruženja, a što ne bismo bili i u stranama svijeta. Za sada smo identifikovali dva zapada, a šta će biti sa ostalim stranama svijeta, vidjećemo uskoro. Dovoljna je bila jedna provokacija i demonstracija sile u Venecueli, prijetnja aneksijom Grenlanda i sve št

Svake godine veliki broj mladih ljudi, njih oko 1.500, ode iz Crne Gore da dalje nastavi život i školovanje, pa i rad, negdje drugo. Podaci kažu da se njih 20–30% vrate, dakle 300–450, a ostali, oko hiljadu i kusur, se ne vraćaju jer ne vide budućnost u Crnoj Gori. I tako godinama i decenijama. Naravno, zahvaljujući „globalizaciji“, ranije puno manje, sad puno više.Pored normalne i zdrave potrebe svake mladosti da „leti“, isuviše malo njih se vrati domu i Domovini, što i nije